NIKOLA BULFONE

NIKOLA BULFONE

Nikola Bulfone, (italijanski klarinetista) rođen je u Hesleholmu u Švedskoj 1963. godine. Studirao je klarinet na Konzervatoriju u Udinama u klasi prof. A. Pecilea, gde je diplomirao sa najvišim ocenama.

Od 1985. do 1988. nastavlja muzičke studije u Hochschule für Musik u Štutgartu kod prof. Ulf Rodenhäuser.

Nikola Bulfone je dobitnik mnogih nagrada na klarinetskim takmičenjima. Pomenimo da je 1983. godine bio pobednik na klarinetskom Internacionalnom muzičkom takmičenju u Strezi. Pohađao je majstorske kurseve kod Karl ListeraAntoni Peja i G. Garbarino (Accademia Chigiana, Siena).

C. Nielsen – Koncert za klarinet op 57. Nicola Bulfone – klarinet, J. Mala – Vogtland Philharmonie

Svirao je klarinet, bas klarinetbaset horn u orkestru Milanske skale, Teatro Verdi u Trstu, Simfonijskom orkestru iz San Rema, u Teatro La Fenice u Veneciji, Teatru San Carlo u Napulju i drugima pod dirigentskim vođstvima R. Mutija, Z. Mehte, G. Sinopolija, Chaillyja, Gavazzenija…

Verdi, Lovreglio – Fantasia da La traviata, Nicola Bulfone klarinet, Chen Fu klavir.

Učetvovao je na raznim muzičkim festivalima i koncertima i kao solista i u kamernim ansamblima (Paris Sent Žermen, Musica Viva Minhen, Ludwigsburg, Milano, Bienale u Veneciji, Ravello, Klagenfurt, Middelburg Holandija, Horowitz Evropski festival, Nomus Novi Sad, Ljubljana, Rossini Festival Rügen, Rotte Mediterranee Alžir, Budimpešta, Bratislava, Majorka, Meksiko Citi, Sevilja, Oporto…)

Kao solista nastupao je i sarađivao sa brojnim orkestrima (Orkestar slovačke Filharmonije iz Bratislave, Festivalski orkestar Rosini, Kamerni orkestar Collegium musicum iz Udinа, Filharmonijski orkestar iz Udina, Orkestrom do Norte iz Portugalije, Državni Simfonijski orkestar iz Meкsika, Filharmonija iz Sofije, Simfonijski orkestar iz Venecije, Filharmonija iz Bialystoka, Poljska, Riječkim kamernim orkestrom iz Hrvatske, Vogtlandska filharmonija, Krasnojarski orkestar ( Rusija), orkestrom iz Minska, i raznim kamernim sastavima nastupajući u Parizu, Klagenfurtu, Alžiru, Bratislavi, Sevilji, Middelbergu, Ljubljani…

Niels Gade – Fantastični komadi n°2 3 4. Nicola Bulfone – klarinet, Chen Fu – klavir.

Od 1994. do 2006. predaje klarinet na Konzervatorijumu Gallarate i drži majstorke kurseve u Lucca, Tarvisiu, Čividale, Chioggia, Gorici, Pragu, Riga, Apollonia (Albanija), Krasnojarsku (Rusija), Shenyang i Dalian ( Kina ) .

Snimao je za radio i televiziju (RAI, ORF, SWF, Kopar i Art Kanal). Mnogi poznati kompozitori pisali su za njega solo komade.

Godine 1997. bio je član žirija Međunarodnog takmičenja Muzičke omladine u Beogradu. Snimio je CD-ove  (10 koncerata za klarinet i orkestar, među njima i praizvedbe novih dela). Snimio je tri CD-a za 2 klarineta i orkestar Karla Paeslera.



A. De Braal – Tri komada, n° 1. Nicola Bulfone – klarinet, Nicoletta Sanzin – harfa.

Već deset godina je prvi klarinetista Filharmonije iz Udina i jedan od osnivača Filharmonijskog društva Friuli-Venezia Giulia. Bavi se i pedagoškim radom. Profesor je klarineta na Konzervatorijumu u Udinama u Italiji. Trenutno svira na Wurlitzer Reform-Boehm klarinetu.

Backofen – Koncertantni duo za basethorn i harfu. Nicola Bulfone – basethorn, Nicoletta Sanzin – harfa.

Od 6 – 13 avgusta 2012. Nikola Bulfone će održati majstorski kurs u Čividaleu u Italiji.

KLARINET U ORKESTRU I KAMERNOJ MUZICI

  Od vremena rane klasike (manhajmska škola) klarinet je sve više zastupljen u simfonijskom orkestru.

     Kod klasičara je uobičajen ”dvojni sastav” duvačkih instrumenata (po 2 flaute, oboe, klarineta, fagota, roga i trube). U partiturama su ponekad navedeni klarineti in B, a ponekad in A, u zavisnosti od toga da li je kompozicija u tonalitetu sa snizilicama ili povisilicama. (Danas se po potrebi svira u transpoziciji.)

    Romantičari povećavaju orkestar do ”trojnog” ili ”četvornog sastava”, pa se tako uz dva klarineta in B (ili in A) uključuju bas-klarinet i eventualno Es-klarinet. Naročito su prvom klarinetisti u orkestru vrlo često poverene izražajne, tehnički teže i odgovorne solo-partije.

   U duvačkom (vojnom) orkestru klarineti su zastupljeni u većem broju i u raznim veličinama, pošto oni ovde obično vode glavnu melodiju (kao violine u simfonijskom orkestru).

      Od kamernih ansambala u kojima klarinet učestvuje najvažniji je duvački kvintet (flauta, oboa, klarinet, rog, fagot), zatim duvački trio (oboa, klarinet, fagot). Postoje i drugačiji sastavi: na primer, Mocart, Brams i Reger su napisali po jedan kvintet za klarinet i gudački kvartet, a Brams i trio za klarinet, violončelo i klavir; Betoven ima septet za klarinet, rog, fagot i gudački kvartet, a Šubert – oktet za ta ista tri duvačka instrumenta i gudački kvintet. Francuski kompozitor Floran Šmit ima čak sekstet za klarinete (jedan in Es, dva in B, alt in Es, bas i kontrabas klarinet).

     Naravno, klarinet se koristi i za solističke nastupe sa orkestrom u koncertima i drugim sličnim delima, kao i uz pratnju klavira (sonate, razni komadi).

Iz moje škole
Učim klarinet IV


ČEMU SLUŽI I KAKO SE STIČE POZNAVANJE STILOVA

  Svaki klarinetista koji želi da se profesionalno bavi muzikom mora poznavati karakteristike muzičkih stilova različitih epoha. Takođe mora znati koji kompozitori su stvarali u datom vremenu i njihove stilove pisanja. 

      Sigurno je nedopustivo svirati Mocarta kao što se svira Veber, ili na primer Debisija kao Štamica.

   Zato je neophodno da već sada što više čitate i učite istoriju muzike, teoriju muzike, harmoniju. A naročito: slušajte dobra izvođenja dela iz različitih epoha — na koncertima, na radiju ili TV, sa ploča, CD-ova ili kaseta.

      Slušajte, ali i razmišljajte i analizirajte. Samo na taj način vaša interpretacija može biti stilski ispravna, tj. u duhu vremena kada je kompozicija nastala i njenog autora.

Iz moje škole
Učim klarinet IV


RASPORED MUZIČARA U ORKESTRU

  Prikazan je uobičajen (ali ne i obavezan) raspored instrumenata u simfonijskom orkestru: napred, ispred dirigenta, sede gudači, iza njih svirači drvenih duvačkih instrumenata i rogova, a u poslednjem redu svirači limenih instrumenata i udaraljki. Harfa i eventualno klavir obično se nalaze sa strane.

    Mogućni su i donekle drugačiji rasporedi: na primer, druge violine se mogu nalaziti desno od dirigenta, a viole i violončela ispred njega; ili: svi drveni duvački instrumenti u jednom redu, a svi limeni iza njih, itd. Takođe, u operi, gde je orkestar smešten u udubljenju ispred pozornice, raspored će možda biti nešto drugačiji zbog ograničenog prostora.

Raspored muzičara u orkestru

   Na crtežu su nazivi instrumenata označeni italijanskim skraćenicama, koje se primenjuju i u orkestarskim partiturama:

Arp.     = harfa
V. I      = prve violine
V. II     = druge violine
Vle.      = viole
Vc.       = violončela
Cb.       = kontrabasi
————————–
Fl.        = flaute
Fl. picc. = flauta pikola
Ob.       = oboe
C. ingl.    = engleski rog
Cl. b.    = bas-klarinet
Cl.       = klarineti
Fg.       = fagoti
Cfg.      = kontrafagot
—————————
Cor.     = rogovi (horne)
Tr.       = trube
Trbn.    = tromboni
Tb.      = tuba
—————————
Timp.    = timpani
Batt.     = udaraljke (baterija)
—————————
  • Ostali instrumenti:
Pf.       = klavir

———————————————–

* Primetićete da klarinetisti katkad, osim instrumenta na kojem sviraju, imaju ispred sebe na pultu još jedan klarinet. To znači da oni naizmenično sviraju, prema zahtevima kompozicije, na klarinetima in B i in A ili in Es.

Iz moje škole
Učim klarinet IV


STILOVI U MUZICI

      U istoriji muzike svaka epoha je imala svoje određene karakteristike — svoj stil, po kojem se prepoznaje. A genijalni stvaraoci — kompozitori, pišući u duhu vremena, dali su svojim delima i lični pečat, tj. ostvarili i svoj lični stil. Zato se kaže da je stil u muzici način muzičkog mišljenja nekog doba ili pojedinca u njemu. Kratak pregled karakteristika muzičkih epoha započećemo barokom.

  U baroku (XVII i početak XVIII veka) prvi put se snažno razvila instrumentalna muzika. Kao što u slikarstvu i arhitekturi baroknu umetnost karakterišu sjaj i veličina, mnoštvo ukrasa i nemirnih, prepletenih linija, kontrasti svetlog i tamnog, tako se slične odlike zapažaju i u muzici te epohe: ona je prepuna ornamenata (ukrasa), jednovremeno zvuče melodijski samostalni glasovi (polifonija), kontrasti f i p su nagli (bez krešenda i dekrešenda), a ritam teče u stalnom pokretu. Najznačajniji kompozitori baroka su Bah i Hendl.

       Pošto je klarinet konstruisan tek oko 1700. godine, za njega u baroku još nije bilo literature. Sreću se, međutim, prigodne prerade kompozicija iz ovog doba (videti u zbirci R. Lazić: Veliki majstori za klarinet I—VI).


   U klasicizmu (druga polovina XVIII i početak XIX veka) preovlađuje intelekt nad osećajnošću. Teški i kitnjasti barok ustupa mesto klasičarskoj lakoći, jasnoći i pravilnosti u melodiji, ritmu i obliku. Vodeća melodija se izdvaja od harmonske pratnje. U ovo doba nastaju prvi koncerti za klarinet. Najznačajniji predstavnici klasicizma su Hajdn, Mocart i Betoven, od kojih poslednji već umnogome nagoveštava romantizam.

       Muzika klasicizma se svira krajnje precizno, uglađeno i otmeno, sa užim — skromnijim tonom. Klasicizam ne dozvoljava nikakva preterivanja — ni dinamička, ni agogička, ni emocionalna.

  U romantizmu (XIX vek) preovla|uju fantazija i osećajnost, nasuprot klasičarskoj uzdržanosti. Stvaraoci poniru u sebe, povlače se u svet mašte, obraćaju se legendarnoj prošlosti, opisuju lepote prirode. Melodija postaje šira, raspevanija, obojena hromatikom i dinamičkim kontrastima.

       Instrumentalni virtuozitet doživljava svoj procvat, te se pišu i mnogi koncerti za klarinet. Predstavnici ranog romantizma prve polovine XIX veka su Veber, Šubert, Rosini, Špor, Šuman, Šopen, Mendelson.

      U poznom romantizmu se kompozitori rado inspirišu za svoja dela sadržajima iz književnosti, likovnih umetnosti ili prirode (tzv. programska muzika). U melodiji i harmoniji ima sve više hromatike i disonanci, kao izraz naglašene emotivnosti. Ovom periodu pripadaju u Nemačkoj List, Vagner, Brams, Brukner, Maler, Reger, Štraus, u Francuskoj Berlioz, Frank, u Italiji (opera!) Verdi, Pučini.

      Granu romantizma čine i tzv. nacionalne škole, pre svega ruska (Glinka, Čajkovski, Musorgski, Rimski-Korsakov) i češka (Smetana, Dvoržak). Ovi kompozitori rado koriste živopisne elemente muzičkog folklora svog naroda.

       Romantičarska muzika dozvoljava izvođaču daleko veću slobodu izražavanja, veće lično uživljavanje u interpretiranje dela. Svira se sa ”punijim” tonom i više emocija; skala izvođačevih osećanja omogućava daleko širi raspon dinamičkih i agogičkih senčenja.

   Impresionizam (kraj XIX i početak XX veka) dobio je svoj naziv po reči impresija, što znači utisak. Muzika se povodi za slikarstvom: utisci iz prirode se opisuju, doživljavaju i iskazuju na poseban, nov način, sa novim shvatanjem zvučnog kolorita. Melodija se zapostavlja — ona je često rascepkana, fragmentarna, a prednost se daje tonskoj boji, harmoniji i obično složenom ritmu. Najznačajniji predstavnici su Francuzi: Debisi i Ravel.

         Ovaj stil traži od izvođača bujnu maštu, krajnju prefinjenost, sklonost ka osećanju boje i njenom najfinijem nijansiranju. Izvođač svojom interpretacijom i dobrim ukusom slika i evocira određeno raspoloženje — naslovom kompozicije sugeriranu atmosferu (impresiju). Za sve ovo potrebno je da izvođač poseduje dobru tehniku i veliku lakoću pri sviranju.

   Muzika XX veka odražava duh i tempo života našeg vremena, ali i njegove protivrečnosti. Iako bi se kao njene opšte odlike mogle navesti: naglašena uloga ritma, slobodna i skokovita melodija, disonantna sazvučja — ipak u XX veku naporedo postoje različiti muzički stilovi. Ekspresionizam(Šenberg, Berg) daje prednost krajnjoj uzbuđenosti i najoštrijim disonancama, negirajući tradiciju (napušta se tonalitet). Neoklasicizam (Stravinski, Hindemit, Prokofjev) vraća se klasičnim idealima sklada i uravnoteženosti, ali u novom, modernom zvučnom ruhu, dok se Bartok inspiriše folklorom svog (mađarskog) naroda.

       Kompozicije XX veka postavljaju nove zahteve izvođaču: često se koriste razni efekti i nove mogućnosti sviranja na klarinetu (glisando — tj. klizanje s tona na ton; frulato — tj. treperenje jezikom izgovaranjem glasa ”rrr…”; grubi akcenti, višeglasno sviranje — što se postiže kombinacijom specijalnih grifova, itd.). Sve to traži dobro tehnički obučenog muzičara.

Iz moje škole
Učim klarinet IV